Deset godina kasnije, 1908. godine, trgovac porculanom upoznaje dva majstora, Čeha i Njemca, upućena u vještinu izrade vitraja. Milan Stanišić I. je od njih naučio umjetnost stvaranja vitraja, zaposlio ih i otvorio radionicu, koja će usmjeriti i naredne tri generacije njegove obitelji. Pored izrade vitraja i prodaje porculanskih i staklenih predmeta, Stanišićeva radnja koja je zapošljavala 55 radnika, bavila se i fotokeramikom. Tridesetih godina, posao preuzima Milanov sin Stevan I., kojeg je otac poslao u Rumunjsku, u Brašov, centar staklarske industrije, kako bi usavršio znanje, potrebno za sve složeniji posao. Tvrtka „Milan Stanišić i sinovi“ radila je do Drugog svjetskog rata, a vitraji koji blistaju na crkvama u Bečeju, Subotici, Srbobranu i mnogim drugim sakralnim objektima diljem zemlje i danas svjedoče o plodnom stvaralaštvu. Poslije rata, pobjednička, revolucionarna vlast je ukinula privatne tvrtke, tako da je Stevan Stanišić I. bio primoran svoje znanje iskoristi na drugačiji način. Sa čuvenim profesorom akademikom Vasom Pomorišcem, on je jedan od osnivača Fakulteta primjenjenih umetnosti i prvi je u svijetu počeo izradu vitraja u soc-realističkom stilu. U beogradskom hotelu „Metropol“, izradio je monumentalnu kompoziciju, koja obuhvaća oko pedeset kvadratnih metara, pod nazivom „Jugoslavenska simfonija“, na kojoj su sa svojim folklornim karakteristikama, prikazani jugoslavenski narodi i narodnosti. Po želji novo vremenskih naručitelja, skromni i blagi likovi svetitelja iščezavaju pred grubim scenama iz Drugog svjetskog rata, sa predstavama partizana, koji izgaraju u odlučnoj borbi za sretnu budućnost. Za svjetsku izložbu u Smirnovu, u Turskoj, Stevan Stanišić I. je izradio vitraje sa gordim i vizionarskim likovima maršala Tita i Kemal-paše Ataturka. Kada je ideološka stega u državi popustila, Stevan Stanišić I. prvi u Somboru dobiva dozvolu da otvori privatnu radionicu, a njegov sin, Milan II., nastavlja obiteljsku tradiciju. Po završetku školovanja, Milan Stanišić II. odlazi u dvije poznate radionice za izradu vitraja, „Mayer-Cetler“, u Münchenu i „Gerling“, u Beču. Zajedno sa ocem izrađuje projekte u muzejima revolucije u Novom Sadu i na Bezdanu. Sedamdesetih godina, ponovo se budi interes za sakralnu umjetnost, pa Milan Stanišić II. restaurira brojne vitraje na zanemarenim crkvama. Nakon restauracije izvedene na novosadskoj sinagogi, od Zavoda za zaštitu spomenika kulture dobiva pohvalnicu za doprinos očuvanju i unapređenju graditeljske baštine, a dobitnik je i velike plakete i srebrne medalje Sveučilišta umjetnosti u Beogradu. Zahvaljujući njegovom stvaralačkom radu, građani Vojvodine danas uživaju u ljepoti vitraja na Karlovačkoj gimnaziji, Sabornoj crkvi u Sremskim Karlovcima, katoličkim crkvama u Petrovaradinu i većini vitraja koji se danas mogu naći kod nas. Početkom 1992. godine, Milan Stanišić II. otvara atelje u Budimpešti i za luksuzni hotel Gelert izrađuje kompoziciju sa motivima iz Aranjijeve poeme, koja se prostire na 150 kvadratnih metara. Milanov sin, Stevan II., odlazi u New York 1989. godine. Godinu dana kasnije vraća se u Sombor, gdje radi sa ocem. U Ameriku ponovo odlazi 1993. godine i tamo osniva atelje. Izradio je vitraje u kapelama vodećih američkih sveučilišta, kao što su Yale i Carnegie Mellon University. Na ovim objektima izvedene su apstraktne teme, koje nisu direktno vezane za jednu religiju, zato što su sveučilišne kapele osmišljene tako da zadovolje vjerske osjećaje studenata različitih konfesija. S vremenom je proces izrade prebacio u Sombor. Stevan Stanišić II. ekskluzivno izrađuje projekte čuvenih dizajnera Brende Belfild i Žan Žak Duvala, a do sada je u SAD, stvarao u preko 60 javnih objekata. 2007. godine je za Putinovu administraciju, u Samari, izradio vitraje povodom samita Europske unije i Rusije. Kao mlad umjetnik, posebno se ponosi monumentalnim vitrajima u svečanoj sali Srpske Akademije Nauka i Umjetnosti u Beogradu, izvedenim po nacrtima akademika Mladena Srbinovića. Stevana Stanišića II. najviše ispunjava stvaranje apstraktnih kompozicija, kod kojih najsnažniji utisak ne ostavlja tehnologija crteža, već ljepota materijala. Staklo je plemenit materijal, koji ukoliko nije opterećen sjenkama i bojom, slobodno propušta svijetlost i stvara živu sliku. Izraz vitraja je, slično ljudskoj psihologiji, određen atmosferskim prilikama i na taj način živa slika vjerniku dočarava Nebesa, možda snažnije i uvjerljivije od ostalih umjetničkih ostvarenja.
